16.09. - 07.10.2010.

Dimitrije Saloma - Salome

Dimitrijeva Saloma

„U morfologiji ženskog bića ne postoje žudniji likovi od Judite i Salome, dviju žena koje nose dvije glave: svoju vlastitu i odsječenu“, piše u svojemu eseju o Salomi španjolski filozof José Ortega y Gasset. Uz treću, možda i najžudniju, Mariju Magdalenu koja je simbolički poništila samu sebe, odnosno vlastito tijelo kao izvor bluda, te dvije žene, glavosječe, jedna izravno, druga putem narudžbe, nadahnule su tri velika umjetnička ciklusa i izložbe Dimitrija Popovića nakon što su bile predmet njegova dugogodišnjeg bavljenja. Juditin plijen nakon koitusa, Holofernova glava kao da gleda, morbidno namiguje Salominoj lovini s plesa, glavi svega Ivana Krstitelja na pladnju, uznesenoj na nebo, a Marija Magdalena s lubanjom u potiljku koju oblikuje njezina kosa, zrcali se u suočenju sa slikovitim zločinom i mrtvljenjem požude želi ga iskupiti. Bilanca ljubavi iskazana brojčano: tri prelijepe žene, dvije odrubljene muške glave i jedna lubanja.

Što hoće te nadmoćne „žene grabljivice“, možemo se upitati s jeftinom asocijacijom na Freuda i njegovo tumačenje kastracijskih kompleksa, zašto baš bradatu glavu na zlatnom pladnju? Možda je teško racionalno objasniti povezanost tih triju fatalnih zavodnica u dijelu Dimitrija Popovića jer se potpuni dojam jednog umjetničkog djela sastoji od mnoštva oćuta, analogija, sjećanja i različitih misli, a pritom su neke očigledne i ponuđene a druge skrivene; neke je moguće analizirati a druge izmiču raščlanjivanju i bježe u onostrano. Kao rasni umjetnik, slikar, crtač, ali i vrstan pisac, širinom imaginacije, asocijativnog polja i vlastitim komentarima, Dimitrije Popović pomaže nam slikarski dokučiti svaku od tih žena ponaosob, ali i njihovo sudbinsko zajedništvo, pa smo nakon gledanja njegovih slika ne samo likovno nego i intelektualno zreliji, obogaćeni.

Sada kao i prije: uzvišene, okrutne, ali slojevite junakinje uz razbludni i krvavi erotizam koji ih prati; zao usud i smrt utjelovljeni u ženskoj ljepoti, izabrane su Dimitrijeve teme koje neumorno obrađuje na svojim slikama, crtežima, montažama i vlastitim fotografijama velikog formata rukom dorađenim, no ono što je u drugih slikara predmet samo jedne ili nekoliko slika u najboljem slučaju, u Dimitrija se pretvara u veliku inspirativnu temu dugog daha, likovnu pustolovinu sa silovitim zamasima i zapletima koji stavljaju žensko tijelo u središte pozornosti, kao što je to slučaj s biblijskom Salomom.

Mjesto događaja: Jedna palača u Galileji. Povod: rođendanska gozba kralja Heroda za velikodostojnike. Događaj: Djevojka kraljevske krvi svojim je plesom natjerala muške goste da doslovce izgube glavu za njom. Najviše očuh Herod koji joj želi uslišiti svaku želju. Nakon konzultacija sa svojom majkom s kojom čini svemoćni ženski duo, Saloma je zaiskala i dobila glavu proroka Ivana Krstitelja koji čami u tamnici jer ne priznaje njezin incestuozni, protuzakoniti brak. I to je sve. Dva kratka i minorna teksta iz Matejeva i Markova Evanđelja koja škrto opisuju događaje i ne spominjući ime Herodijadine kćeri (imenuje je tek Flavijus u svojoj profanoj povijesti), pretvorile su se zahvaljujući umjetničkoj mašti u mit o Salomi kojoj su djela posvetili veliki slikari, od Tiziana, Luinija, Caravaggia, Renija, Memlinga, Van der Weydena, dok su se u 19. stoljeću, naročito na njegovu koncu, nakon Regnaulta, Beardsleya, Klimta u obradu umiješali i pisci poput Heinea, Flauberta, Mallarméa, Wilda, Huysmansa, da nabrojimo samo neke. Oni su ispunili imaginarij Salome, postavili psihološke pretpostavke razumijevanja njezine istočnjačke tajne.

Danas kad znamo da je Saloma bila posebno zanimljiva umjetnicima fin-de-sièclea poput Gustavea Moreaua da bi naglasili dekadentnu i bolesnu senzibilnost nasuprot zdravlju klasičnih epoha, istodobno se pitamo po čemu bi ona bila poželjna Dimitriju Popoviću da se u počecima ovog novog tisućljeća svojim zamamnim, orijentalnim plesom ocrta i obrise našeg doba.

Goruća čulnost sladostrasnice, mutni nagoni, lascivne fantazije, njezina drama puna dvosmislene, incestuozne i mračne raskalašenosti, zatim ono što zovemo danas miješanje žanrova, ljepote i rugobe, očaranja i strahote, mladog i zavodničkog mesa s onim mesarski odrezanim i krvavim, prate u stopu i nape vrijeme koje je prvo likvidiralo svetost da bi stvorilo civilizaciju užitka. Kako u starozavjetnom motivu, tako i danas: Salomin ples sedam vela, prozirnih i neprozirnih, namijenjen očaravanju očuha, stremi ka smrti kao sverazarajućem ali potentnom idealu. Jer razmaženoj i dokonoj princezi kojoj svetac odbija ljubavnu ponudu jedino najokrutnije ubojstvo može pojačati životno pulsiranje, zadovoljiti nezajažljiva čula. Upravo taj seksualni kanibalizam i morbidna igra s ljudskom glavom poprskanom crnom krvlju, naglašavaju zapravo razliku na kojoj će umjetnik Dimitrije Popović graditi svoje osobeno i aktualizirano viđenje strahotne i čarobne plesačice, belle dame sans merci.

Dimitrijeva, osuvremenjena Saloma koju Heine i Wilde zamišljaju strasno zaljubljenu u nedostižnog i čednog Krstitelja, postala je crna silueta, poništena kao nestalna, pokretna sjena sebe same. Ona, utjelovljenje putenosti nije drugo do svoja suprotnost, makar ne iskočivši iz nje, ne pokazavši grčeva ni nabora. Izgubila je nutrinu i izraz, kao da je ispražnjena od tragičnog sadržaja. Geometrizmom boje krvi, stiliziranim potezima, sugeriranim znakovima pokreta naglašene su njezine akrobatske vještine u tom spoju klasičnog i apstraktnog tijela: ona koja je zatražila tuđu glavu kao krvareću tortu zaslužila je da joj se lice prebriše crnom bojom, ako to nije posmrtna maska koju Carlos Fuentes stavlja kurvama u raku.
Drugim riječima, preobrazba Salome u ženu našega doba odvija se negdje duboko u intimi ali je najvidljivija na razini plošnosti kože. Ne u smislu epiderme, jer u Dimitrija koža uvijek registrira najtananije pokrete duže koja upija u sebe svu simboliku drame. Zacrnjena koža opisuje to stanje izgubljene Salomine duše, te dolazak novog tijela koje će u sklopu antropoloških mutacija iznijeti treće tisućljeće. To je današnje elastično tijelo kao body ili egobody (Redeker), glatko i apstraktno, gotovo planetarno i konformističko koje se ocrtava na staklima dućana neke trgovačke galerije. Tijelo koje je doživjelo svoj uspon najviše preko reklama, spotova, jumbo-plakata, televizije, kina, estrade, magazina na finom papiru i čini se da postoji samo zato da si priskrbi užitak, samougodu, spektakl, zabavu. A njima je zapravo dokinuto.

Dimitrije, najbolji poznavatelj anatomije i dinamike mišića, nekoć je poput plastičnog kirurga pokazivao ograničene domete ublažavanja bora i liftinga: kako nategnuta koža na drugom mjestu pravi neizbrisive šavove, zasjekline, ožiljke i čvorove, pa tragovi boli i rana ne mogu tek tako nestati niti biti izglačani. A sada, na Salominu tijelu, ponegdje i u bikiniju, naglašena pokreta kao u stripu, s novom, negužvanom kožom kao ukrašenom siluetom poistovjećenom s ljudskim ja, on pokazuje kako čovjek utrne nakon što ispuni svoje želje, a stvarno umire kad mu se uslišaju one zle i najfantastičnije. Pogubiti svetost je čin koji se obavlja unutra, u sebi, i na žalost se, po Dimitriju, ne može sakriti pred svijetom.

Dražen Katunarić
Na dan svetog Ivana Krstitelja
24.06.2010., Zagreb